201211.09
Off
0

NASLJEDNO PRAVO – PRAKTIČNI SAVJETI

Smrću ostavitelja koji nema nasljednika ostavina prelazi na općinu, odnosno grad određene ovim Zakonom, koji time dobivaju jednak položaj kao da su ostaviteljevi nasljednici.

Stranci kao nasljednici su ravnopravni s državljanima Republike Hrvatske, što znači da nasljeđuju imovinu iz ostavinske mase jednako kao i hrvatski državljani.

U slučaju smrti ostavinska masa se može podijeliti na temelju oporuke ili zakona. Ako nema oporuke onda ostavitelja prvenstveno nasljeđuju njegova djeca i njegov bračni drug i to svi u jednakim dijelovima. Djeca rođena izvan braka i njihovi potomci imaju ista nasljedna prava kao i bračna djeca i njihovi potomci. Pravo nasljeđivanja između bračnih drugova prestaje rastavom braka i poništajem braka. Izvanbračna zajednica je izjednačena nasljednopravno s bračnom zajenicom ako se radi o životnoj zajednici neudane žene i neoženjenog muškarca, koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

Hrvati kada planiraju podijelu imovine u slučaju smrti ili ostavljaju da se imovina podijeli na temelju zakona ili sastave oporuku. Oporuka je valjana ako je u vrijeme sastavljanja oporučitelj imao 16 godina života i bio sposoban za rasuđivanje. Odredbe oporuke valja tumačiti prema oporučiteljevoj pravoj namjeri.

Pri tome često oporučitelji zaboravljaju da se oporukom ne može raspolagati s cjelokupnom vlastitom imovinom jer nužni nasljednici i u tom slučaju dobivaju pola imovine koju su trebali dobiti na temelju zakona – a to su prvenstveno ostaviteljevi potomci te njegov bračni drug.

Osim toga oporuke i ugovori o darovanju izazivaju najčešće sudske sporove nakon smrti ostavitelja.

Stoga ako ostavitelji žele neku blisku osobu potpuno izvlastiti ili jednostavno žele imovinu podijeliti drugačije nego na temelju zakona a žele s druge strane biti i sigurni da neće izbiti i nepotrebne parnice nakon njihove smrti preporuča se sklapanje jednog od nasljednopravnih ugovora kao što je npr. ustup i raspodjela imovine, ugovor o doživotnom uzdržavanju ili ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.

U slučaju sklapanja gore navedenih ugovora ostavitelj nakon smrti, u trenutku otvaranja ostavinske rasprave nema imovinu koja je već raspolagana temeljem ugovora.

Ugovor koji se najrjeđe koristi u praksi a zapravo je najbolji oblik reguliranja imovinsko pravnih učinaka za slučaj smrti je ustup i raspodjela imovine. Ako se ovaj ugovor sklopi, parnice ne mogu nastati nakon smrti obzirom da su svi nužni nasljednici potpisali ovaj ugovor. Ustup i raspodjela imovine valjani su samo ako su se s time suglasili bračni drug, sva djeca i ostali potomci ustupiteljevi koji su po zakonu pozvani naslijediti ga.

Ugovor o doživornom uzdržavanju i o dosmrtnom uzdržavanju su često zlouporabljani u Hrvatskoj obzirom da davatelji uzdržavanja se često ne brinu za primatelje uzdržavanja sukladno ugovoru, a prime zauzvrat u pravilu nekretninu od primatelja uzdržavanja. Tim ugovorom često profitiraju osobe koji nisu rodbinski povezani, te nakon smrti ostavitelja često izbijaju parnice između obitelji i davatelja uzdržavanja.

Stoga se preporuča da starije osobe ugovorima podijele imovinu na način kako žele za vrijeme života, i to najbolje ugovorom o ustupu i raspodjeli imovine. Bitno je naglasiti da je ugovor potrebno napraviti dok je osoba još potpuno sposobna za rasuđivanje, te da je ugovorima moguće ugovoriti i pravo doživotnog stanovanja u korist ostavitelja, te zabranu otuđenja i opterećenja nekretnine. Na taj način starija osoba i dalje ima kontrolu nad imovinom, a s druge strane je sigurno istu prenijela na treće osobe sukladno njegovoj pravoj volji.