201410.09
Off
0

Optanti i njihova imovina

Po završetku drugog svjetskog rata, a nakon potpisa Ugovora o miru između tadašnje Jugoslavije i Italije 1947.godine, počinju masovnija iseljavanja  sa područja  nad kojima je uspostavljen suverenitet tadašnje Jugoslavije (Istra, Rijeka, i dijelovi Dalmacije). Navedena iseljavanja su se odvijala na tri načina : putem opcija, zatim otpustom iz državljanstva i ilegalnim iseljavanjem, pa otuda i razlika između pojmova „optant“ i „esul“.
Optantima je dana mogućnost da mogu birati između dva državljanstva a oni su se u konačnici opredjelili da zadrže talijansko državljanstvo, zadržavši time i sva građanska prava uključujući i pravo na odštetu za njihovu imovinu, dok esuli (izbjeglice) naprijed navedena prava nisu imali.

Optantska imovina kao pravni institut postoji od 1947. godine, a u sudskoj i upravnoj praksi pitanje nastanka i naknađivanja takve imovine  predmetom je mnogobrojnih postupaka.

Radi se dakle o imovini koja je do sklapanja Ugovora o miru sa Republikom Italijom, odnosno na dan 15. rujna 1947. godine  bila u vlasništvu talijanskih državljana, tkz. optanata (koji su dali opcionu izjavu  da zadržavaju talijansko državljanstvo).

Tim Ugovorom je određeno da imovina talijanskih državljana, osoba koje su optirale za talijansko državljanstvo i preselile u Italiju, koja se nalazi na pripojenom području ostaje u njihovom vlasništvu, s time da oni tu imovinu mogu prodati pod istim uvjetima kao i državljani države sljednice (točka 10. Priloga Ugovora).

Optanti su sa nekretninama neograničeno mogli raspolagati sve do 23. prosinca 1950.godine, odnosno do Sporazuma između bivše FNRJ i Republike Italije zaključenog tog datuma u Rimu kada je dogovoreno da se Jugoslavenska vlada obvezuje otkupiti svu optantsku imovinu koju njezini vlasnici sada državljani Republike Italije žele prodati.

Svi optanti koji su dali izjavu da svoju imovinu žele prodati od tog trenutka nisu više mogli mijenjati pravni status te imovine.

Daljnjim Sporazumom zaključenim između FNRJ i R. Italije od 18. prosinca 1954. godine (Službeni list FNRJ, Dodatak br.2. od 01.02.1956.g.) u društveno vlasništvo prešle su sve nekretnine optanata koji su ih željeli prodati, dok je istovremeno imovina osoba koje su optirale za talijansko državljanstvo, ali svoju imovinu nisu htjeli prodati obuhvaćena privremeno mjerom zabrane raspolaganja.
Status slobodne optantske imovine je riješen Sporazumom o primjeni Sporazuma od 18.prosinca 1954.g. (Službeni listSFRJ MU br.8/65) kada je optantska imovina, izuzevši nekretnine navedene u prilogu „A“ Sporazuma, koja su ostala u vlasništvu optanata u okviru jugoslavenskog zakonodavstva, prešla u društveno vlasništvo danom zaključenja Sporazuma iz 1954.g., dok se jugoslavenska vlada obvezala platiti talijanskoj vladi novčanu naknadu (čl. 3. tog Sporazuma), a da R. Italija tim sredstvima obešteti prijašnje vlasnike.

Što se tiče  500 optantskih dobara koja su ostavljena u vlasništvu optanata, to pitanje je regulirano Protokolom između SFRJ i R. Italije od 18. veljače 1983.godine kojim je definirana lista „A“  Aneksa sporazuma, a koji su se vodili kao neriješeni slučajevi opcija za talijansko državljanstvo.

Što se tiče potraživanja sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, u čl. 10. tog Zakona „prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima „ a to je slučaj upravo kod optantske imovine.

Zaključak:

U svim postupcima u kojima se utvrđuje pravo koje ovisi o utvrđenju da li se radi o optantskoj imovini, ponajprije je potrebno nesporno utvrditi upravo tu činjenicu, da se dakle radi o imovini koja je oduzeta osobi koja je dala opcionu izjavu, da za stjecanje statusa optanta nije relevantno vrijeme kada je opciona izjava odobrena, te da se radi o imovini koja je bila u vlasništvu optanta na dan 15. rujna 1947. godine.