201608.23
Off
0

OSTAVINSKI POSTUPAK U REPUBLICI HRVATSKOJ

Ostavinski postupak je izvanparnični postupak koji se pokreće povodom smrti fizičke osobe, nakon što sud primi smrtovnicu ostavitelja ili s njom izjednačenu ispravu. U ostavinskom postupku se utvrđuju nasljednici, sastav ostavine, te prava koja pripadaju pojedinim nasljednicima ili nekim drugim osobama.

Za raspravljanje ostavine nadležan je javni bilježnik kao povjerenik općinskog suda. Sud koji je povjerio javnom bilježniku predmet provodi nadzor nad njegovim radom, a iz važnih razloga može i sam provesti postupak. Mjesna nadležnost za raspravljanje ostavine određuje se prema ostaviteljevu prebivalištu, a podredno boravištu, u vrijeme smrti; mjestu gdje se nalazi pretežni dio ostavine; odnosno gdje je ostavitelj upisan u knjigu državljana.

Osobe koje posjeduju oporuku dužne su je nakon smrti ostavitelja bez odgode predati najbližem općinskom sudu, odnosno obavijestiti sud o bilo kakvim saznanjima o postojanju oporuke, bez obzira je li oporuka valjana i koliko oporuka ima. Sud će prije provođenja ostavinske rasprave zatražiti podatke o postojanju oporuke i iz Hrvatskoga upisnika oporuka. Bitno je napomenuti da je oporuka iznimno formalna izjava posljednje volje, za čiju je valjanost ključno da bude sastavljena na jedan od točno zakonom predviđenih načina.

Centralni dio ostavinskog postupka je ostavinska rasprava. Na ostavinsku raspravu pozivaju se zainteresirane osobe, kao što su potencijalni nasljednici, zapisovnici, izvršitelj oporuke i drugi.

Nasljednici u ostavinskom postupku daju nasljedničku izjavu, kojom se mogu prihvatiti nasljedstva, odrići se nasljedstva ili kojom prihvaćeno nasljedstvo mogu ustupiti drugom sunasljedniku. Jednom dana, nasljednička izjava je neopoziva. Odrekne li se nasljendik nasljedstva, njegov se dio na jednake djelove raspoređuje na preostale nasljednike, a ako nema preostalih nasljednika iz istog nasljednog reda, na nasljedstvo se pozivaju nasljednici idućeg nasljednog reda. Nasljednik se nasljedstva može odreći i samo u svoje ime, omogućavajući tako svojim vlastitim nasljednicima – u pravilu djeci – da se oni prihvate nasljedstva iza ostavitelja. Ako nasljednik želi svoj dio ustupiti drugom, točno određenom sunasljedniku, tada se on mora prvo prihvatiti nasljedstva, a tek onda ga ustupiti drugome sunasljedniku. Ako nasljednik ne da nasljedničku izjavu, smatra se da želi biti nasljednikom. Dana nasljednička izjava kojom se nasljednik odrekao nasljedstva ili ga je ustupio drugom sunasljendiku, ne vrijedi glede naknadno pronađene imovine.

Nasljednik koji se prihvatio nasljedstva, odgovara za dugove ostavitelja do visine nasljeđenoga. Pritom vjerovnici imaju pravo naplatu potraživati iz cjelokupne imovine nasljednika, a ne samo iz nasljeđene imovine, dok sud pazi na to premašuje li dug nasljeđenu imovinu, samo po prigovoru nasljednika. Ovo vrijedi i u slučaju kada je nasljednik prihvatio nasljedstvo samo da bi ga ustupio drugome sunasljedniku. Vjerovnici koji učine vjerojatnim postojanje svoje tražbine i opasnost za namirenje njihove tražbine ako se ostavina preda nasljedniku, mogu u roku od 3 mjeseca od smrti ostavitelja, tražiti odvajanje ostavine od imovine nasljednika. Ali u tom slučaju, vjerovnici se imaju pravo namiriti samo iz nasljeđene imovine, a ne iz cjelokupne imovine nasljednika.

Ostavinska rasprava završava donošenjem rješenja o nasljeđivanju. Protiv rješenja javnog bilježnika dozvoljen je prigovor u roku od 8 dana od dostave rješenja, a protiv rješenja suda, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dostave. Međutim, postavlja se pitanje: „Što ako neka od zainteresiranih osoba nije sudjelovala u ostavinskom postupku, jer nije bila pozvana?“. U tom slučaju, takva osoba nije vezana pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju i ima pravo u parnici protiv osoba u čiju korist ono glasi, osporavati istinitost rješenja o nasljeđivanju.

Ako u tijeku ostavinskog postupka, među strankama postanu sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo, sud će stranke uputiti da to pitanje riješe u parnici ili upravnom postupku. U parnicu se upućuje ona strana čije pravo sud smatra manje vjerojatnim. Spornim se mogu primjerice ukazati pravo na izdvajanje bračne stečevine iz ostavine, valjanost oporuke, veličina nasljednog djela i drugo. Ako osoba koja je upućena u parnicu, istu pokrene u roku od 30 dana i o tome izvjesti sud, ostavinski će se postupak prekinuti do pravomoćnog okončanja te parnice.

Zainteresirane osobe mogu, kada okolnosti nalažu poseban oprez, predložiti da se za trajanja ostavinskog postupka ostavina osigura predajom imovine na čuvanje pouzdanoj osobi, sudu ili javnom bilježniku, ili na drugi pikladan način. Popis i osiguranje imovine po službenoj dužnosti, naložiti će sud i kada su nasljednici nepoznati ili kada nisu sposobni upravljati stvarima iz ostavine.

Bitno je napomenuti da se na ostavitelje koji su preminuli od 17. kolovoza 2015. god. nadalje, a koji su imali neku vezu sa drugom državom članicom EU, primjenjuje Uredba o nasljeđivanju br. 650/2012, koja između ostalog uređuje nadležnost, mjerodavno pravo, priznavanje i izvršavanje odluka u nasljednim stvarima. Uredba uvodi Europsku potvrdu o nasljeđivanju koja služi za dokazivanje statusa nasljednika u drugim državama članicama EU, s rokom važenja od 6 mjeseci.

Prema uredbi, nadležni za provođenje ostavine su sudovi države članice EU u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti, odnosno države sa kojom je ostavitelj imao najbližu vezu. Nadležni sud ovlašten je raspravljati cijelu ostavinu, a čime je derogirana ranija isključiva nadležnost hrvatskih sudova za raspravljanje ostavine koja se sastoji od nekretnina na području Republike Hrvatske. Na postupak se, ovisno o konkretnom slučaju, može primjenjivati pravo različitih država članica, a ostavitelju je omogućeno i da sam u oporuci izabere da će za njegovo nasljeđivanje biti mjerodavno pravo države čiji je on državljanin.