202005.26
Off
0

Medijacija

U situaciji kada su suprostavljene stranke u sporu, u najvećem broju slučajeva rješavanje toga spora povjeravaju sudu. Zbog toga jer se sudski postupak vodi prema formalnim pravilima, ishod sudskog postupka ne dovodi uvijek do rješenja koje je najbolje za stranke u postupku. Stoga postoji i način alternativnog rješavanja sporova uz posredovanje medijatora koji se naziva medijacija. Takav postupak manje je formalan od sudskog postupka, a strankama daje priliku za pregovore i za rješavanje spora u kojem su stranke ti koji donose rješenje spora, a ne sud.

Medijacija može biti obvezna ili dobrovoljna. U hrvatskom zakonodavstvu medijacija je obvezna u tri slučaja:

  • u radnim sporovima prije provedbe štrajka
  • u obiteljskim sporovima prije podnošenja tužbe za razvod braka kada bračni drugovi imaju zajedničko maloljetno dijete, a nisu postigli sporazum o zajedničkoj roditeljskoj skrbi
  • pružatelji platnih usluga (najčešće banke) dužni su sudjelovati u postupku medijacije koji pokrene potrošač.

U svim ostalim slučajevima medijacija je dobrovoljan postupak koji se pokreće bilo na prijedlog jedne stanke ili na njihov zajednički prijedlog. Medijacija se može provoditi prije pokretanja sudskog postupka kao i u trenutku kada stranke već vode postupak pred sudom. Kada stranke vode sudski postupak, sudac ih može uputiti da spor riješe medijacijom. Posljedica odbijanja ovog prijedloga jest da da se stranci neće priznati parnični trošak koji joj nastane od toga trenutka i to neovisno o tome tko uspije u sporu. Stranke koje su u sukobu mogu odlučiti da se medijacija provede pred sudom ili izvan njega. Kada se medijacija provodi izvan suda, suprostavljene stranke imaju veću slobodu u izboru osobe medijatora koja će im pomoći da riješe spor kao i vremena i mjesta gdje će provoditi medijaciju.

Postupak medijacije provodi se tako da medijator zakazuje jedan ili nekoliko sastanaka na kojima sudjeluju medijator, stranke i njihovi punomoćnici. Sve informacije koje medijator sazna u postupku medijacije su povjerljive te se činjenice i dokazi koje su stranke iznijele u tom postupku ne mogu korisititi u kasnijem sudskom postupku. Suprostavljene stranke na sastancima imaju aktivnu ulogu, one iznose razloge nastanka spora i nastoje riješiti konflikt do kojega je među njima došlo, dok medijator među njima posreduje nastojeći da stranke nađu zajedničko rješenje. Medijacija uključuje i pravnu pomoć odvjetnika koji strankama mogu davati savjete oko pravnih pitanja kao i pomoć oko sastavljanja nagodbe. Nagodbom se medijacija okončava, njome stranke rješavaju svoj spor i ona predstavlja ovršnu ispravu. Stoga je bitno da takva isprava bude sastavljena sukladno važećim zakonima kako bi mogla proizvoditi pravne učinke. Stoga je za preporučiti da u tom pogledu stranka zatraži pravni savjet od odvjetnika.

Prednost medijacije sastoji se u tome da stranke same odlučuju o načinu vođenja postupka. U sudskom postupku to je isključeno te su stranke dužne postupati po zakonskim pravilima postupka te po nalogu suda. Stoga u medijaciji nema neizvjesnosti o troškovima i trajanju postupka jer o tim faktorima ponovno odlučuju stranke. Najčešće se troškovi medijacije snose na jednake dijelove osim ako stranke ne odluče drugačije.

Ključno je za istaknuti da medijacija osim rješavanja trenutnog spora među njima medijacijom mogu riješiti i međusobni konflikt koji bi ih u budućnosti sprječavao u međusobnoj suradnji te oni upravo zbog toga trajnog rješenja konflikta, ukoliko to žele, u budućnosti mogu održavati dobre odnose na poslovnom, obiteljskom ili drugom planu.