201906.03
Off
0

PONUDA I PRIHVAT PONUDE – SKLAPANJE UGOVORA NA DALJINU

Hrvatski zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu ZOO) uređuje prava i obveze ponuditelja i ponuđenika prilikom davanja i prihvaćanja ponuda, te oblik i način slanja ponude i prihvata ponude.

U današnje vrijeme većina komunikacije između poslovnih partnera i ugovornih strana odvija se elektroničkim putem. Stoga se postavlja pitanje kada će takva prepiska, odnosno dogovori oko sklapanja ugovora, doista predstavljati ponudu i prihvat ponude, te u kojem se trenutku smatra da su stranke sklopile ugovor.

ZOO propisuje da je ugovor sklopljen elektroničkim putem onda kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Koji su bitni sastojci ugovora, ovisit će prije svega o tome o kakvom ugovoru je riječ. Tako je primjerice kod ugovora o kupoprodaji važno da se stranke suglase o predmetu kupoprodaje i kupoprodajnoj cijeni, kod ugovora o djelu su to obavljanje određenog rada i plaćanje naknade, dok su bitni sastojci ugovora o zakupu predmet zakupa i visina zakupnine, ugovora o najmu predmet najma i visina najamnine itd.

Za sklapanje ugovora važno je da su stranke izjavile svoju volju, bilo riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem (konkludentnim radnjama) iz kojeg se može zaključiti postojanje i sadržaj volje, te identitet davatelja izjave. Zakonom je izričito propisano da se izjava volje može dati i pomoću različitih komunikacijskih sredstava, dakle i putem e-maila, faksa, poruke i sl.

Smatra se da je ponuditelj dao ponudu kada je određenoj osobi ili više neodređenih osoba predložio sklapanje ugovora i ako je u ponudi naveo sve bitne sastojke tog ugovora. Čak i kada su se stranke suglasile samo oko bitnih sastojaka ugovora, a dogovorile su se da će sporedne točke riješiti kasnije, smatra se da je ugovor sklopljen. Ponuditelj je vezan ponudom, osim ako tu obvezu nije izričito isključio ili ako to ne proizlazi iz okolnosti posla, a ponude u kojima je određen rok za prihvat obvezuju ponuditelja samo do isteka tog roka.

Drugi važan trenutak kod sklapanja ugovora je prihvat ponude, budući da se smatra da je u tom trenutku sklopljen ugovor. Ponuda je prihvaćena kada ponuditelj primi izjavu da ponuđenik ponudu prihvaća, kada plati cijenu, pošalje stvar ili učini nešto što se s obzirom na ponudu, raniju praksu ili običaje može smatrati prihvatom. Šutnja ponuđenika se u načelu ne smatra prihvatom ponude, te će samo u iznimnim slučajevima, kada postoji stalna poslovna veza ponuđenika i ponuditelja, ili kada se osoba ponudi drugom da izvršava naloge za obavljanje određenih poslova, ponuđenik biti obvezan ponudom.

Važno je istaknuti da je za određene vrste ugovora (npr. ugovor o kupoprodaji nekretnina, ugovor o najmu) zakonom propisano da se obvezno moraju sklopiti u pisanom obliku. U situacijama kada stranke nisu sklopile ugovor u valjanom obliku, ali su se suglasile o bitnim sastojcima ugovora i isti su u cijelosti ili barem u pretežnom dijelu ispunile, moguće je sukladno čl. 294. ZOO-a osnažiti tj. konvalidirati takav ugovor. Svaka ugovorna strana može u sudskom postupku zahtijevati da sud utvrdi da je takav ugovor valjan i da proizvodi pravne učinke, te na taj način zaštititi svoja prava. Ovo se prvenstveno tiče ugovora o kupoprodaji nekretnina, obzirom da se bez ugovora sklopljenog u pisanog u obliku nije moguće uknjižiti kao vlasnik nekretnine u zemljišnoj knjizi, što je preduvjet za stjecanje prava vlasništva.

Vrhovni sud RH je već u brojnim slučajevima donio odluke kojima je osnažio takve ugovore, od kojih primjerično navodimo tek neke od njih:

– „Budući da su ugovorne strane u pretežnom dijelu izvršile obveze koje su nastale iz sklopljenog usmenog ugovora o najmu (tužitelji su predali tuženicima kuću, tuženici su u kući stanovali jedno vrijeme bez naknade, a zatim plaćali najamninu), takav usmeni ugovor se temeljem čl. 73. ZOO smatra pravovaljanim.“ – VSRH, Rev-234/00-2
– „Ugovor o prometu nekretnina može konvalidirati usprkos nedostatku propisanog oblika, ako su ugovorne obveze svake od stranaka dobrovoljno ispunjene u cijelosti ili u pretežnom dijelu.“ – VSRH, Rev-1701/01

Konačno, ističe se da su prava i obveze potrošača u svezi s ugovorima sklopljenim na daljinu sa trgovcima uređena posebnim zakonom – Zakonom o zaštiti potrošača, obzirom da je zakonodavac smatrao da potrošače kao slabije stranke u obveznim odnosima treba posebno zaštiti. Stoga se ranije navedeno ne odnosi na njih, već za davanje i prihvat ponude vrijede druga pravila propisana posebnim zakonom.