202006.30
Off
0

Postupak utvrđivanja rezidentnosti fizičkih osoba u porezne svrhe

Od kada je RH u srpnju 2013.g postala dio jedinstvenog tržišta Europske Unije, intenzivirala su se kretanja ljudi, kako državljana drugih članica u pravcu Republike Hrvatske, tako i hrvatskih građana u pravcu drugih država članica.

Pritom su migracije ljudi motivirane različitim razlozima, kratkotrajnim, dugotrajnim ili trajnim napuštanjem prebivališta u svrhu obavljanja nekog posla, upravljanja imovinom, zasnivanjem radnog odnosa, zasnivanjem nastana u drugoj DČ ili sličnim razlozima.

Dok je sloboda kretanja ljudi na jedinstvenom tržištu EU zagarantirana pravom EU, to su porezna zakonodavstva svake pojedine DČ usmjerena su na prikupljanje poreznih prihoda bilo od vlastitih građana, bilo od državljana drugih zemalja članica.

Stoga je u interesu svakog građanina EU koji u RH posjeduje neku imovinu ili ostvaruje neku od vrsta dohotka u drugoj državi članici poznavati osnovna pravila oporezivanja determinirana tuzemnim i međunarodnim porezno pravnim propisima.

Najvažniji pojam u tom kompleksnom okviru poreznog prava pripada definiranju pojma porezne rezidentosti. Utvrđivanje porezne rezidentnosti važno kako bi se moglo utvrditi prava i obaveze građana glede mjesta i načina prijave ostvarenog godišnjeg dohotka, primjene (povoljnijih) poreznih stopa, optimiziranje poreznih obveza i izbjegavanja dvostrukog oporezivanja.

Pojmovi porezni rezident odnosno nerezident definirani su u hrvatskom pravu Zakonom o porezu na dohodak.

Tako Zakon kaže da je rezident fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj ima prebivalište ili uobičajeno boravište i fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj nema prebivalište ni uobičajeno boravište, a zaposlen je u državnoj službi Republike Hrvatske i po toj osnovi prima plaću.

Nerezident je fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj nema ni prebivalište ni uobičajeno boravište, a u Republici Hrvatskoj ostvaruje dohodak koji se oporezuje prema odredbama Zakona.

Pojam prebivališta pritom nije istovjetan pojmu prebivališta sukladno Zakonu o prebivalištu. Dakle, činjenica da je netko državljanin ili ima prijavljen boravak u određenoj državi, ne znači nužno da je porezni rezident te države .

Porezni obveznik ima prebivalište ondje gdje ima stan u vlasništvu ili posjedu neprekidno najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine , a sam boravak u stanu nije obvezan.

Uobičajenim boravištem smatra se stalan ili vremenski povezan boravak u trajanju od najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine.

Osnovno pravilo glasi da je porezni rezident u obvezi plaćanja poreza na „svjetski dohodak“, dok je nerezidnet u RH u obvezi plaćanja poreza samo na dohodak kojeg ostvari u RH.

Nadalje, vrlo važna činjenica je da između pojedinih država ugovornica (RH primjenjuje ugovore o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja sa više od 60 država) postoje bilateralni Međunarodni ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, pa ukoliko postoje dvojbe u određivanju rezidentosti, primjenjuju se pravila tih ugovora.

Odredbe međunarodnih ugovora za porezne vlasti, ne znače nužno njihovu automatsku primjenu, već one samo daju pravni okvir na koji način će se rješavati pojedina porezna pitanja koja se tiču građana država ugovornica.

Tako svaki građanin ponaosob, kako bi konzumirao prava iz ugovora mora aktivno sudjelovati u poreznom postupku, regulirati svoj porezni status u svakoj državi u kojoj ostvaruje dohodak ili posjeduje imovinu, u dobroj vjeri obavještavati porezna tijela o važnim činjenicama bitnim za oporezivanje, dostavljati dokaze o plaćenom porezu u drugoj državi ugovornici kako bi izbjegao dvostruko oporezivanje i sl.

Primjerice, porezna uprava će umanjiti poreznu obvezu rezidentu po osnovi dohotka ostvarenog u drugoj državi ugovornici i timeizbjeći dvostruko oporezivanje ako je tako predviđeno ugovorom i ako porezni obveznik dostavi dokaz – potvrdu o plaćenom porezu na dohodak u drugoj državi.