202001.27
Off
0

Postupanje sa imovinom društva koje je prestalo postojati

Postoje dva zakonska načina na koje društvo može prestati postojati bez sudjelovanja odgovornih osoba u društvu, kada se ispune za to zakonom predviđene pretpostavke. Obzirom na ovu pravnu situaciju, mnogo je slučajeva u praksi u kojima bivaju brisana društva sa vrijednom imovinom, te se postavlja pitanje kako raspolagati takvom imovinom.

Društvo biva brisano u skraćenom stečajnom postupku ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke:

  • ako društvo nema zaposlenih,
  • ako su društvu blokirani računi zbog nemogućnosti naplate dospjelog ovršnog potraživanja u neprekinutom razdoblju od najmanje 120 dana, te
  • ako nisu ispunjene pretpostavke za pokretanje nekog drugog postupka brisanja društva iz sudskog registra.

Drugi postupak u kojemu društvo može biti brisano iz registra je temeljem pravomoćne odluke registarskog suda kojom se određuje brisanje društva po službenoj dužnosti:

  • ako društvo nema imovinu,
  • ako se u propisanom roku nije uskladilo sa prinudnim zakonskim propisima, te
  • ako tri godine za redom nije predalo godišnje financijsko izvješće.

U prednje navedenim postupcima, rješenje o provođenju skraćenog stečajnog postupka, odnosno o brisanju društva po službenoj dužnosti, ne dostavlja se na adresu društva, već se objavljuje na službenim stranicama registarskog suda i u stečajnom očevidniku, odnosno na mrežnoj stranici e-oglasna ploča. Iz ovog razloga, u pravilu, zainteresirane osobe za brisanje saznaju kada su već protekli svi zakonski rokovi za žalbu, u trenutku kada primjerice žele prodati imovinu društva ili na drugi način njome raspolagati. U tom trenutku imovina je već ostala bez svoga nositelja jer je društvo prestalo postojati brisanjem iz sudskog registra.

Ako su protekli relativno kratkizakonski rokovi za pobijanje rješenja o brisanju, odnosno rješenja o provođenju skraćenog stečajnog postupka, članovima društva preostaje jedino da likvidiraju imovinu društva. Prema postojećem zakonodavnom rješenju, nije moguće ishodovati ponovni upis društva u sudski registar, već je predviđeno isključivo da se imovina društva unovči radi podjele vjerovnicima i osobama koje su imale udjele u brisanom društvu, a koje stajalište je u recentnoj praksi potvrdio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Unovčenje imovine društva povezano je sa značajnim troškovima, prije svega troškom vođenja sudskog postupka i poreznim davanjima u svezi sa prijenosom imovine.

Obzirom da su mnogi članovi društva koja se brišu po službenoj dužnosti, ustvari ta društva osnovali samo kako bi zaobišli zakonske zapreke za stjecanje određenih vrsta imovine (primjerice nekretnina u poljoprivrednom zemljištu), postavlja se pitanje da li ovakvim postupanjem zakonodavac ustvari neproporcionalno zadire u pravo vlasništva i pravo na pravičan postupak u odnosu na nositelje imovinskih prava u društvu. Obzirom je riječ o relativno novim pravnim institutima, ovo pitanje još uvijek nije raspravljeno pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, niti pred Europskim sudom za ljudska prava, međutim takav je rasplet događaja za očekivati u doglednoj budućnosti.

Ovisno o postupku u kojemu je društvo prestalo postojati, likvidacija imovine društva provodi se ili ulikvidacijskom postupku, temeljem prijedloga bivših članova društva radi imenovanja likvidatora i provođenja likvidacije imovine brisanog društva ili u stečajnom postupku, temeljem prijedloga bivših članova društva radi naknadne diobe. U praksi je za osobe koje imaju udjele u društvu povoljnije da se nad imovinom društva provodi klasična likvidacija, iz razloga što u stečajnom postupku naknadne diobe društvo zastupa stečajni upravitelj kojeg nasumično bira sud, dok u likvidacijskom postupku likvidatorom može biti imenovana svaka osoba koja može biti imenovana i članom uprave, a istog imenuju sami članovi društva. Ako su članovi društva prisiljeni nad imovinom društva provoditi stečajni postupak naknadne diobe, potrebno je da isti postignu status većinskih, odnosno jedinih vjerovnika društva, na koji način oni, iako društvo i dalje formalno zastupa stečajni upravitelj, u stvarnosti dobivaju mogućnost upravljanja stečajnim postupkom, a po potrebi i imenovanja novog stečajnog upravitelja po vlastitom izboru.

Iz poreznih razloga, potrebno da članovi društva postignu priznavanje svih vlastitih tražbina prema društvu, ne samo u stečajnom postupku, već i u postupku likvidacije. Naime, Zakonom o porezu na dobit, propisano je da u poreznu osnovicu na koju je potrebno platiti porez na dobit, ulazi i dobit od likvidacije, odnosno stečaja na koji se u tom slučaju podredno primjenjuju odredbe o likvidaciji. Proizlazi da, ukoliko bi unovčenjem imovine bio ostvaren višak prihoda u odnosu na rashode, isto bi rezultiralo kao porezna osnovica nositelja udjela u bivšem društvu, na koju bi postojala obveza plaćanja poreza na dobit. Ovo je posebno problematično praktično pitanje u slučajevima u kojima poslovne knjige društva nisu uredno vođene i kada su članovi društva u imovinu društva ulagali kao da je njihova vlastita, ne štiteći na zakonom predviđeni način svoj ulog.

Osim poreza na dobit koji snose nositelji udjela u društvu, bitno je napomenuti da prilikom unovčenja imovine društva nastaje i porezna obveza stjecatelja imovine da plati porez na promet imovine, ako je isti propisan (primjerice 4% na vrijednost nekretnina, poseban porez na promet motornih vozila i slično) odnosno obveza stečajne mase da plati porez na dodanu vrijednost, ako je ista upisana kao obveznik poreza na dodanu vrijednost, a iz kojeg razloga se predlaže po mogućnosti izbjeći ovaj upis.

Kada članovi društva u praksi prenose imovinu društva na vlastito ime ili na novoosnovano društvo, sva ova porezna opterećenja izravno ili neizravno terete upravo nositelje udjela u društvu, pa je iz tog razloga ključno razraditi dobar poslovni plan i ispitati sve porezno-pravne aspekte budućih postupaka, prije njihova pokretanja.