202002.20
Off
0

PRIMJENA BLAŽEG ZAKONA U HRVATSKOM ZAKONODAVSTVU

Kazneni zakon se kroz vrijeme mijenja, što nerijetko dovodi do situacije u kojoj je kazneno djelo počinjeno u doba dok je na snazi bila jedna verzija zakona, a isto je dovršeno ili je u istom predmetu pokrenut sudski postupak tek u vrijeme kada je na snagustupila nova verzija istog zakona. Takva pravna situacija otvara brojna pitanja od kojih je najvažnije „Koji zakon o tom slučaju treba primijeniti?“

Institut primjene blažeg zakona znači da će se, u slučaju da se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja.

Prije nego sud odluči koji je zakon za počinitelja blaži, isti mora prethodno utvrditi postojanje pravnog kontinuiteta. Naime, ako se prilikom izmjene zakona izmijeni naziv ili opis kaznenog djela, sud mora ispitati postoji li pravni kontinuitet između starog i novog zakona, odnosno može li činjenično stanje kaznenog djela koje je počinjeno u vrijeme kada je na snazi bio stari zakon, podvesti pod biće kaznenog djela iz novog zakona. Ukoliko sud utvrdi da takva mogućnost postoji, primijenit će zakon koji je blaži za počinitelja, a ukoliko pravni kontinuitet ne postoji tada nema niti kaznenog djela što znači da će u tom slučaju sud donijeti presudu kojom se počinitelj oslobađa od optužbe.

Problematiku koja se pojavljuje uslijed izmjena zakona, može se izložiti u okviru kaznenog djela utaje poreza i carina. Naime, Kazneni zakon iz 1997. godine (KZ/97) poznavao je samo kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, koje je obuhvaćalo sve radnje kojima se, između ostalog, oštećuje državni proračun. Tek izmjenama iz 2003.g. Kazneni zakon uvodi kazneno djelo utaje poreza i carina, da bi nakon toga Kazneni zakon iz 2011. godine (KZ/11), i potpuno izostavio kazneno djelo zlouporabe u gospodarskom poslovanju. Uslijed takve stuacije, sve optužnice za kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanjupo kojima nije odlučeno do 2011.g. preinačene su tako da se u pravilu ranije osumnjičenike za počinjenje kaznenog djela zlouporabe u gospodarskom poslovanju, teretilo za utaju poreza i carina.

Da bi sud utvrdio je li moguće podvesti činjenični supstrat utaje poreza i carinaiz kaznenog zakona od 2011.g. na kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanjuza koje se osoba teretila po zakonu iz 1997.g., moraoje odrediti postoji li kontinuitet između inkriminiranog činjenja po novom i starom zakonu. U određenim slučajevima utvrđeno je da nema kontinuiteta i da je ustvari došlo do dekriminalizacije pojedinih činjenja. Tako je primjerice ranije kazneno djelo zlouporabe u gospodarskom poslovanju moglo biti počinjeno i nepodmirivanjem uredno prijavljene i razrezane porezne ili carinske obveze, a to prema zakonskom opisu kaznenog djela iz KZ/11više nije bilo kazneno djelo. Također, KZ/11 u pogledu kaznenog djela utaje poreza i carina propisuje da za postojanje predmetnog kaznenog djela, iznos za koji je smanjena ili neutvrđena porezna ili carinska obveza mora biti viši od 20.000,00 kuna. To znači da jesud u slučajevima kada je porezna obveza uredno prijavljena, ali nije podmirena i kada se radiloo nižem iznosu od 20.000,00 kuna, donio oslobađajuću presudu zbog nepostojanja kontinuiteta kaznenih djela.

Dakle, sudmora u svakom pojedinom slučaju utvrditi postoji li pravni kontinuitet između zakonskih opisa kaznenih djela iz različitih varijanti kaznenog zakona, kako bi se utvrdilo je li postupanje koje je bilo kvalificirano kao kazneno djelo prema ranijem zakonu,inkriminirajuće i nakon stupanja na snagu novog zakona. Tek kada sud utvrdi da postoji kontinuitet između inkriminiranog ponašanja u novom i starom zakonu, isti procijenjuje koji je zakon za počinitelja blaži, pri čemu je naravno prvi kriterij, koji zakon propisuje blažu sankciju za počinitelja.