202003.16
Off
0

Zastara u kaznenom pravu

Kazneni zakon razlikuje dva osnovna instituta zastare i to zastaru kaznenog progona i zastaru izvršenja kazne.

Zastara kaznenog progona

Kazneni progon je pravo državnih tijela da pokrenu i vode kazneni postupak protiv osobe za koju se sumnja da je počinila kazneno djelo.

Rokovi zastare kaznenog progona, u pravilu, počinju teći od dana počinjenja kaznenog djela. Međutim, ako posljedica koja je obilježje kaznenog djela nastupi kasnije, zastara počinje teći od tog trenutka. Primjerice, ako počinitelj upuca žrtvu, a žrtva od ozljeda premine tek nakon dva mjeseca, rok zastare kaznenog progona za kazneno djelo ubojstva, računa se od dana kada je žrtva preminula. Jednako tako, kod trajnih i produljenih kaznenih djela, koja se sastoje od jedne dugotrajne radnje ili više bitno istovrsnih radnji okrivljenika, zastara počinje teći od dovršetka, odnosno od posljednje kriminalne radnje. Primjerice, kazneno djelo otmice smatra se trajnim kaznenim djelom, za koje zastara kaznenog progona teče tek od dovršetka djela, odnosno od trenutka kada prestane protupravno oduzimanje slobode žrtve. U slučaju kada počinitelj primjerice opetovano provozi robu preko granice bez da je prijavi u svrhu carinjenja i oporezivanja, riječ je o produljenom kaznenom djelu i zastara kaznenog progona počinje teći tek od posljednjeg protupravnog provoza.

Zastara kaznenog progona nastupa pošto protekne rok od.

  • 40 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 15 godina,
  • 25 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 10 godina,
  • 20 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 5 godina,
  • 15 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od 3 godine,
  • 10 godina za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od jedne godine i
  • 6 godina za ostala kaznena djela.

Valja spomenuti da je posljednjim izmjenama Kaznenog zakona uvedeno pravilo prema kojemu se prednji rokovi zastare kaznenog progona produljuju za dvije godine, ukoliko je prije proteka donesena prvostupanjska presuda. Smisao ove odredbe očekivano je bio usmjeren na to da se žalbenom sudu osigura vrijeme za odluku povodom žalbe, iako se odredba u praksi primjenjuje ne poštujući u cijelosti ovu intenciju zakonodavca.

Ukoliko kazneni postupak nije pokrenut i dovršen (donesena pravomoćna presuda) u roku potrebnom za zastaru kaznenog progona, tada je sud, odnosno drugo tijelo koje vodi postupak, dužno obustaviti kazneni postupak, odnosno donijeti presudu kojom se optužba odbija.

Zastara izvršenja kazne

Zastara izvršenja kazne odnosi se na pravo državnih tijela da provedu nad počiniteljem kaznu koja mu je određena pravomoćnom presudom, a teče od pravomoćnosti presude.

Izrečena se kazna zbog zastare ne može izvršiti kad od pravomoćne presude protekne:

  • 40 godina od izrečene kazne dugotrajnog zatvora,
  • 25 godina od izrečene kazne zatvora u trajanju duljem od deset godina,
  • 20 godina od izrečene kazne zatvora u trajanju duljem od pet godina,
  • 15 godina od izrečene kazne zatvora u trajanju duljem od tri godine,
  • 10 godina od izrečene kazne zatvora u trajanju duljem od jedne godine,
  • 6 godina od izrečene kazne zatvora u trajanju do jedne godine, novčane kazne kao glavne ili sporedne kazne.

Zastara izvršenja sigurnosnih mjera, oduzimanja imovinske koristi i predmeta

Sigurnosne mjere zastarjevaju protekom dvostrukog vremena njihova trajanja, računajući od pravomoćnosti presude kojom se izriču, a ne mogu se izvršiti niti kada nastupi zastara izvršenja kazne uz koju su izrečene, odnosno nakon proteka vremena provjeravanja iz uvjetne osude.

Ovo se ne odnosi na sigurnosne mjere koje su izrečene u doživotnom trajanju, niti na oduzimanje imovinske koristi stečene kaznenim djelom, koje mjere ne zastarjevaju.

Oduzimanje predmeta naloženo pravomoćnom presudom, ne može se izvršiti pošto protekne pet godina od pravomoćnosti presude kojom je izrečeno.

Promjena rokova zastare i posebnosti

Obzirom je kroz povijest tendencija zakonodavca da se rokovi zastare mijenjaju, odnosno u pravilu produljuju, u praksi se postavilo pitanje utjecaja promjene rokova zastare na postupke u tijeku. Pri tome su brojni pravni teoretičari isticali da bi takav način retroaktivne primjene zakona bio protivan načelu primjene blažeg zakona za počinitelja.

U odnosu na to pitanje, Vrhovni sud zauzeo je jasno stajalište o valjanosti primjene zakona na snazi, neovisno o načelu primjene blažeg zakona, obrazlažući da „zastara nije nikakav privilegij za počinitelja kaznenog djela, već institut donesen zbog oportuniteta, pa se pitanje primjene blažega zakona ne postavlja“ (I Kž-256/83 od 9. studenoga 1983.g.), koje stajalište je usvojio i zakonodavac inkorporirajući u Kazneni zakon 2011.g. odredbu kojom izričito propisuje da „ako se prije nastupa zastare kaznenog progona ili zastare izvršenja kazne promijeni rok zastare, primjenit će se zastarni rokovi novog zakona“.

Zakon poznaje i situacije u kojima rokovi zastare miruju za trajanja određenih zakonom predviđenih okolnosti. Tako zastara ne teče za vrijeme za koje se prema zakonu kazneni progon ili izvršenje kazne ne mogu započeti, zato što se primjerice okrivljenik nalazi u stranoj državi koja odbija nalog za izručenje, ako je okrivljenik izabran na državnu funkciju za koju je predviđen imunitet i slično. Za većinu kaznenih djela na štetu djeteta, zastara ne počinje teći prije punoljetnosti djeteta. Zastara izvršenja kazne ne teče dok je počinitelj na izvršavanju (druge) kazne zatvora i slično.

Zakon poznaje i kaznena djela za koja kazneni progon i izvršenje kazne ne zastarijevaju. Riječ je o najtežim kaznenim djelima, za koja je zakonodavac zaključio da pred pravima okrivljenika prevladava interes zajednice da se počinitelja kazni, a to su primjerice: genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini, terorizam, teško ubojstvo i druga.