NASLJEDNO PRAVO U REPUBLICI HRVATSKOJ

20. studenoga 2023

Nasljedno pravo u Republici Hrvatskoj uređeno je Zakonom o nasljeđivanju. Sve su fizičke osobe pod istim pretpostavkama ravnopravne u nasljeđivanju. Stranci su, pod pretpostavkom uzajamnosti, u nasljeđivanju ravnopravni s državljanima Republike Hrvatske. Uzajamnost se predmnijeva, dok se suprotno ne utvrdi na zahtjev osobe koja u tome ima pravni interes.

Nasljeđuje se zbog smrti fizičke osobe i u trenutku njezine smrti. Umrlu fizičku osobu (ostavitelja) nasljeđuje onaj koji je njezinom smrću stekao nasljedno pravo (nasljednik). Svaka je osoba sposobna naslijediti ako zakonom nije što drugo određeno. Tko je naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni sljednik.

Ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. No, nije ostavina ono što je tuđi udio u zajedničkoj imovini ili što netko u trenutku ostaviteljeve smrti stekne na posebnom pravnom temelju.

Smrću ostavitelja koji nema nasljednika ostavina prelazi na općinu, koji time dobivaju jednak položaj kao da su ostaviteljevi nasljednici.

U slučaju smrti ostavinska masa se može podijeliti na temelju oporuke ili zakona.

Zakonsko nasljeđivanje

Ako ostavitelj nije sastavio oporuku, njega prvenstveno nasljeđuju njegova djeca i njegov bračni drug i to svi u jednakim dijelovima. Djeca rođena izvan braka i njihovi potomci imaju ista nasljedna prava kao i bračna djeca i njihovi potomci. Pravo nasljeđivanja između bračnih drugova prestaje razvodom braka i poništajem braka. Izvanbračna zajednica nasljednopravno je izjednačena s bračnom zajednicom ako se radi o životnoj zajednici koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

Oporučno nasljeđivanje

Oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanje koja je navršila 16 godina života.

Odredbe oporuke valja tumačiti prema oporučiteljevoj pravoj namjeri. Pri tome često oporučitelji zaboravljaju da se oporukom ne može raspolagati s cjelokupnom vlastitom imovinom jer hrvatsko pravo poznaje tzv. nužne nasljednike. Pravo na nužni dio jest nasljedno pravo, a dio koji pripada pojedinom nužnom nasljedniku naziva se nužni dio. Raspolaganja za slučaj smrti koja su suprotna nečijem pravu na nužni dio pobojna su. Nužni dio potomaka, posvojčadi i njihovih potomaka te bračnog druga iznosi jednu polovicu, a nužni dio ostalih nužnih nasljednika jednu trećinu od onoga dijela koji bi svakom pojedinom od njih pripao po zakonskom redu nasljeđivanja.

Oporuke i ugovori o darovanju uzrok su brojnih sudskih sporova nakon smrti ostavitelja.

Stoga, ako ostavitelj želi neku blisku osobu potpuno izvlastiti ili jednostavno želi imovinu podijeliti drugačije nego na temelju zakona, a s druge strane želi biti siguran da nakon njegove smrti neće nastati sporovi, preporuča se sklapanje jednog od nasljednopravnih ugovora kao što je npr. ustup i raspodjela imovine, ugovor o doživotnom uzdržavanju ili ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. U slučaju sklapanja gore navedenih ugovora ostavitelj nakon smrti, u trenutku otvaranja ostavinske rasprave nema imovinu jer je ona već raspolagana temeljem ugovora.

Ugovor koji se najrjeđe koristi u praksi a zapravo je najbolji oblik reguliranja imovinsko pravnih učinaka za slučaj smrti je ustup i raspodjela imovine. Ako se ovaj ugovor sklopi, parnice ne mogu nastati nakon smrti obzirom da su svi nužni nasljednici potpisali ovaj ugovor. Ustup i raspodjela imovine valjani su samo ako su se s time suglasili bračni drug, sva djeca i ostali ustupiteljevi potomci koji su po zakonu pozvani naslijediti ga.

Više o temi: Nasljedno pravo u Republici Hrvatskoj