202001.27
Off
0

Pobojnost

Općenito o pobojnosti

Sukladno odredbama (hrvatskog) Zakona o obveznim odnosima, postojanje određenih mana volje prilikom sklapanja ugovora uzrokuje ništetnost ili pobojnost pravnog posla.

Pobojnost je pravni institut koji za razliku od ništetnosti ne nastupa već po samom zakonu, već je nužno u sudskom postupku utvrditi postojanje razloga pobojnosti te zahtijevati poništenje takvog ugovora. Međutim, ugovornim stranama ostavljena je mogućnost takav ugovor, koji je utvrđen pobojnim, naknadnim radnjama kovalidirati tj. osnažiti, što kod ništetnih ugovora nije moguće. Legitimirane strane u ovim sudskim postupcima mogu biti samo ugovorne strane, a treće osobe nemaju pravo zahtijevati utvrđenje pobojnosti i poništaj pobojnih ugovora.

Jednom kada je ugovor poništen, ona ugovorna strana koja je nešto ispunila ima pravo na povrat danog, a ako to nije moguće ili se narav ispunjene obveze protivi vraćanju, ta ugovorna strana ima pravo na odgovarajuću naknadu u novcu. Ta naknada se računa prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

Rok za zahtijevanje poništaja pobojnog ugovora ističe nakon 1 (jedne) godine od dana saznanja za razlog pobojnosti, odnosno prestanka prisile, ali se takav zahtjev mora postaviti najkasnije u roku od 3 (tri) godine od dana sklapanja ugovora.

Bitna zabluda kao razlog pobojnosti ugovora

Bitna zabluda je jedna od mana volje koja, pod zakonom određenim uvjetima, uzrokuje pobojnost ugovora. Ugovorna strana će biti u bitnoj zabludi ako se ta zabluda odnosi na:

  1. objekt ugovora,
  2. bitna svojstva objekta ugovora,
  3. osobu s kojom se sklapa ugovor, ako se sklapa s obzirom na tu osobu i/ili
  4. okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor.

Kod besplatnih ugovora bitnom zabludom, pored ranije navedenih, smatra se i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze.

Važno je navesti da zakonom nije određeno što sve se smatra bitnom zabludom, već će odluka o tome je li riječ o bitnoj zabludi ovisiti o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kao primjer odluke u kojoj je Vrhovni sud odlučio da je riječ o bitnoj zabludi navodimo slučaj u kojem je stara i bolesna osoba potpisala ugovor o darovanju, misleći da je zapravo potpisala ugovor o doživotnom uzdržavanju, što je sud ocijenio kao zabludu u pogledu bitnih svojstava ugovora (VSRH Rev 3057/1999-2).

Prijevara kao razlog pobojnosti ugovora

Prijevara je također jedna od mana volje koje uzrokuju pobojnost ugovora. Kod prijevare je riječ o situaciji u kojoj jedna ugovorna strana izazove zabludu kod druge strane, ili je pak drži u zabludi, u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora. U tom slučaju ona strana koja je bila zabludi može tražiti poništaj ugovora i kada zabluda nije bila bitna.

Razlog tome da se kod prijevare ne zahtijeva da zabluda bude bitna je u činjenici da osoba postupa sa namjerom da drugog prevari, pa se stoga takvo ponašanje u pravnom prometu i strože kažnjava.

Pored tužbenog zahtjeva za poništenje pobojnog ugovora iz razloga što je isti sklopljen namjernim dovođenjem u zabludu druge ugovorne strane, prevarena ugovorna strana ima pravo i na naknadu pretrpljene štete koja joj je prouzročena sklapanjem takvog ugovora. To pravo, sukladno sudskoj praksi, ima čak i kada ugovor sklopljen pod prijevarom nije prethodno poništen (VSRH, Rev-646/89).

Zakon posebno uređuje situacije kada prijevaru učini treća osoba. U tim slučajevima, ako je ugovorna strana u vrijeme sklapanja ugovora znala ili morala znati za prijevaru, ugovor će biti pobojan. Iznimka su besplatni ugovori, koji će se moći poništiti uvijek, neovisno o tome je li druga osoba znala ili morala znati za prijevaru koju je počinila treća osoba.

Primjer iz sudske prakse je sljedeći: Tužitelj je sa tuženicima sklopio prividni ugovor o kupoprodaji, koji je zapravo formalno trebao biti ugovor o osiguranju tražbine u korist treće osobe, dok tužitelju ne bude odobren kredit. Međutim, tuženici su se temeljem tog ugovora uknjižili kao vlasnici nekretnine. Sud je u konkretnom slučaju odlučio da je treća osoba postupala sa prijevarnom namjerom, da su tuženici to znali, te je stoga poništio taj ugovor (VSRH Rev 501/10-2).