Zakon o radu – otpremnina i ugovor o radu na određeno vrijeme

Zakon o radu uređuje ključna pitanja radnog odnosa, uključujući mogućnost isplate otpremnine te pravila vezana uz sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme. Poslodavci i radnici pritom moraju voditi računa o zakonskim ograničenjima i obvezama koje iz njih proizlaze.

Pravo na otpremninu

Otpremnina predstavlja zakonom propisan novčani iznos koji poslodavac isplaćuje radniku radi ublažavanja posljedica otkaza ugovora o radu, pod uvjetom da je radnik kod poslodavca proveo najmanje dvije godine neprekidnog rada.  Pravo na otpremninu pripada onome radniku kojem se  ugovor o radu redovito otkazuje, uz ispunjenje prethodno navedenog uvjeta.

S druge strane, pravo na otpremninu ne ostvaruje onaj radnik kojemu je otkaz dan zbog njegovog skrivljenog ponašanja ili ako u trenutku otkaza ima najmanje navršenih 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.

Iznos otpremnine određuje se prema duljini radnog odnosa te prosječnoj plaći radnika u posljednja tri mjeseca. Ne smije se ugovoriti/odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. Ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno drukčije, ukupan iznos otpremnine ne može biti veći od šest prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

Kao parametri koji se uzimaju u obzir prilikom određivanja visine otpremnine uzima se u obzir prosječna bruto plaća u posljednja tri mjeseca, koja uključuje osnovnu plaću, dodatke za prekovremeni, noćni i rad blagdanom, povećanje za staž i stimulaciju. U izračun se ne uključuju naknade, božićnica, regres, prijevoz, potpore i jubilarne nagrade. Ako radnik nije radio cijelo razdoblje, uzima se plaća koju bi ostvario da kao da je radio.

Ugovor o radu na određeno vrijeme

Ugovor o radu na određeno vrijeme je ugovor kojim se radni odnos zasniva na određeno, unaprijed poznato razdoblje, zbog postojanja objektivnog razloga kojim se opravdava privremena potreba za obavljanjem određenog posla.

Zakonom o radu propisan je maksimalan broj uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme koji mogu biti sklopljen između poslodavca i radnika. S istim radnikom smije se sklopiti najviše tri uzastopna ugovora o radu na određeno vrijeme čije ukupno trajanje, uključujući i prvi ugovor, nije duže od tri godine.

Pod uzastopno sklopljenim ugovorima o radu smatraju se ugovori o radu koji su sklopljeni uzastopno, bez prekida između jednog i drugog ugovora ili s prekidom koji nije duži od tri mjeseca, neovisno o tome jesu li sklopljeni samo s jednim poslodavcem ili s više poslodavaca, ako se ti poslodavci smatraju povezanim poslodavcima. Istekom roka od tri godine, poslodavac ili povezani poslodavac s istim radnikom može sklopiti novi ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako je od prestanka radnog odnosa kod poslodavca do sklapanja novog ugovora o radu na određeno vrijeme proteklo najmanje šest mjeseci.

Postoje iznimke kada ugovor može trajati duže od tri godine: zbog zamjene privremeno odsutnog radnika ili dovršetka projekta koji se financira iz EU fondova projekt financiran iz EU fondova ili ako je to zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno posebnim zakonom ili kolektivnim ugovorom.

Ukoliko se utvrdi da je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno prethodno izloženim odredbama Zakona o radu, a radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.