Zakon o medijaciji i što konkretno donosi za stranke prije tužbe

Medijacija nije uvijek obvezna, ali u određenim predmetima postaje procesno važna

Novi Zakon o medijaciji ne uvodi opću obvezu medijacije prije svake tužbe. Njegova praktična važnost je uža, ali vrlo konkretna naime prije pokretanja parnice koja proizlazi iz ostavinskog postupka te prije parnice radi naknade štete u sporovima male vrijednosti stranke su dužne pokušati riješiti spor medijacijom. To ne znači da moraju sklopiti nagodbu. Zakon traži pokušaj, odnosno sudjelovanje u propisanom prethodnom koraku prije tužbe.

Kada stranke ipak nisu dužne pokušati medijaciju

Iznimke su važne jer izravno utječu na odluku može li se odmah podnijeti tužba. Dužnost pokušaja medijacije ne postoji u radnim sporovima i sporovima iz osiguranja, iako bi ti predmeti inače mogli ulaziti u navedene kategorije. Dužnost ne postoji ni kada je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe, kada je Republika Hrvatska stranka u sporu, kada zbog nasilja nije razumno očekivati sporazumno rješenje, kada stranka ni nakon obraćanja Nacionalnom centru ne može saznati adresu protivne stranke, kada Nacionalni centar u propisanom roku ne uputi poziv na informativni sastanak ili kada stranka nije uredno pozvana.

Što stranka mora učiniti da bi ispunila dužnost

Zakon precizno određuje kada se smatra da je stranka ispunila dužnost pokušaja medijacije. To je ispunjeno ako je pristupila informativnom sastanku, a protivna stranka je odbila pristupiti ili neopravdano nije pristupila; ako je protivna stranka opravdano izostala; ako je stranka na sastanku iznijela svoje zahtjeve i prigovore te saslušala objašnjenje medijatora; ili ako je medijacija između stranaka bezuspješno okončana. Nacionalni centar zatim izdaje potvrdu o ispunjenju dužnosti ili, u određenim slučajevima, potvrdu da dužnost ne postoji. Te potvrde imaju svojstvo javne isprave. Prije pozivanja na ovu obvezu u konkretnom predmetu treba provjeriti i prijelazno pravilo: do donošenja pravilnika o obrascima potvrda stranke još nisu dužne pokušati riješiti spor medijacijom u navedenim predmetima.

Oslobođenje od sudske pristojbe nakon neuspjele medijacije

Jedna od najkonkretnijih pogodnosti za stranku je oslobođenje od plaćanja sudske pristojbe na tužbu. Ako se tužba podnosi nakon bezuspješno dovršene medijacije, stranka koja podnosi tužbu ne plaća sudsku pristojbu na tužbu. To je praktično važno jer medijacija, čak i kada ne završi nagodbom, može smanjiti početni trošak pokretanja parnice.

Nagodba iz medijacije može biti ovršna isprava

Nagodba sklopljena u medijaciji obvezuje stranke koje su je sklopile. Još važnije, nagodba može imati svojstvo ovršne isprave ako je u njoj utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadržava izjavu obveznika o neposrednom dopuštenju ovrhe, odnosno klauzulu ovršnosti. To znači da nagodba ne mora ostati samo privatni dogovor, nego može biti osnova za neposrednu ovrhu nakon dospjelosti obveze. Ovrha se ipak može odbiti ako sklapanje nagodbe nije dopušteno, ako je nagodba protivna javnom poretku ili ako je njezin sadržaj neprovediv ili nemoguć.

Što se iz medijacije smije koristiti kao dokaz

Zakon posebno štiti povjerljivost medijacije. U kasnijem sudskom, arbitražnom ili drugom postupku u pravilu nije dopušteno koristiti činjenicu da je jedna stranka predlagala ili prihvatila medijaciju, izjave i prijedloge iznesene u medijaciji, priznanja koja nisu dio nagodbe, isprave pripremljene isključivo za medijaciju, spremnost na prihvat prijedloga i druge prijedloge iz medijacije. Iznimke postoje kada se dokazuje ispunjenje dužnosti pokušaja medijacije, kada to zahtijeva zakon radi zaštite javnog poretka ili kada je dokaz potreban za provedbu ili ovrhu nagodbe. Važno je i pravilo da dokaz koji je inače dopušten ne postaje nedopušten samo zato što je bio upotrijebljen u medijaciji.

Učinak na zastaru, rokove i troškove

Medijacija ne bi smjela dovesti stranku u lošiji procesni položaj zbog proteka vremena. Zakon zato propisuje da stranke izborom medijacije ne gube mogućnost pokretanja sudskog, arbitražnog ili drugog postupka zbog isteka zastarnog ili prekluzivnog roka. Zastara ne teče za vrijeme trajanja informativnog sastanka i medijacije, a ako je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe, ni taj rok ne teče dok traju informativni sastanak i medijacija. Troškovi su uređeni zasebno, naime ako se stranke nisu drukčije sporazumjele, svaka stranka snosi svoje troškove, a troškove medijacije i informativnog sastanka snose na jednake dijelove, odnosno prema posebnom zakonu ili pravilima institucije za medijaciju. Troškovi informativnog sastanka i medijacije koja nije završila nagodbom ulaze u parnične troškove. Najstroža posljedica je gubitak prava na naknadu troškova sudskog postupka za stranku koja nije ispunila zakonsku dužnost pokušaja medijacije, bez obzira na ishod spora.

Prekogranični sporovi

Zakon se primjenjuje i na prekogranične sporove u građanskim i trgovačkim predmetima. Prekogranični spor u pravilu postoji kada jedna stranka ima prebivalište ili uobičajeno boravište u jednoj državi članici Europske unije, a druga ga ondje nema u trenutku kada je nastao relevantni temelj za medijaciju. Porezni, carinski i upravni sporovi te sporovi o odgovornosti države za radnje ili propuste u vršenju vlasti nisu obuhvaćeni tim režimom. Posebno je važno da hrvatski sud može priznati i ovršiti pisanu nagodbu postignutu medijacijom u drugoj državi članici ako ta država prema svojim propisima omogućuje da takva nagodba bude utvrđena ovršnom. Za trgovačke predmete nadležan je Trgovački sud u Zagrebu, a za ostale Županijski sud u Zagrebu.

Zaključak

Zakon o medijaciji najviše mijenja pripremu za pokretanje određenih parnica. Prije podnošenja tužbe treba provjeriti ulazi li spor u skupinu predmeta u kojima se traži prethodni pokušaj medijacije, postoji li neka od iznimaka, je li dužnost pokušaja medijacije ispunjena i postoji li odgovarajuća potvrda Nacionalnog centra. Za stranke su posebno važni oslobođenje od sudske pristojbe nakon neuspjele medijacije, mogućnost ovršnosti nagodbe, zaštita povjerljivosti izjava i dokaza iz medijacije te zastoj zastare i rokov. Iako zakon propisuje obvezni pokušaj medijacije prije određenih parnica, ta se obveza prema prijelaznom pravilu počinje primjenjivati tek nakon donošenja propisanih pravilnika.